Kako nas je hrana menjala

Mlađe kameno doba, neolit, karakterišu brojne promene u životu ljudi čija je važnost opštecivilizacijska. Jedna od tih značajnih novina jeste pojava zemljoradnje i stočarstva koja je omogućila sedelački život u stalnim naseljima. Kroz uzgajanje žitarica i domaćih životinja neolitski svet je počeo da proizvodi hranu i stvara viškove proizvoda.

Kako su drugačiji oblici privređivanja i drugačije navike u ishrani menjali ne samo sociološku, kulturološku, već i antropološku sliku stanovništva određene epohe?

Nove privredne grane u neolitu, zemljoradnja i stočarstvo, dovele su do izmena u ishrani i inicirale jedan dugotrajan bioantropološki proces promena. Ishrana, u kojoj preovladava određena grupa namirnica, upravo je zaslužna za nastanak antropološko-morfoloških razlika između neolitskog, vinčanskog stanovništva i ljudi starijeg praistorijskog razdoblja, mezolita. Stanovništvo mezolita, koji na našim prostorima izjednačavamo sa kulturom Lepenskog vira, odlikovao je visok rast i robusna građa. Snažni i visoki Lepenci zasnivali su ishranu na namirnicama bogatim proteinima; to su, pre svega, pečeno meso i riba.

U neolitu ljudi više koriste kuvanu hranu sa visokim sadržajem minerala i vitamina – žitarice, mleko, voće, divlji zeleniš, što je uticalo na smanjenje koštane mase, te njihovi skeleti postaju gracilniji, a rast niži u odnosu na Lepence. Istovremeno traje i proces promena u obliku lobanje – naime, uočava se tendencija skraćivanja lobanje po horizontali, a uvećanja visine i širine. Započeo još u dalekom neolitu ovaj proces traje u kontinuitetu do današnjih dana.

Kako su se hranili Vinčanci?

Ishrana Vinčanaca bila je raznovrsna i zdrava, sa dovoljnim količinama proteina, minerala i vitamina. Pored uzgajanih biljnih vrsta i domaćih životinja, svoju ishranu su zasnivali i na brojnim izvorištima hrane u samoj prirodi.

Vinčanci su uzgajali žitarice od čijeg zrnevlja su mesili hleb i spravljali kaše – pšenicu, ječam, proso. U ishrani su koristili i mahunarke, sočivo i grašak, a od lana, koji je bio glavna sirovina za izradu tkanina, dobijali su ulje. Od domaćih životinja uzgajali su ovce, koze, svinje, goveda, a u ishrani koristili meso i mleko od koga su verovatno pravili i sir.
Sakupljali su samonikle jestive bobice i plodove u prirodi: šumsko voće – jabuke, kruške, jagode, kupine, drenjine, divlje grožđe; orašaste plodove – vodeni kesten, lešnik; divlji zeleniš, gljive, korenje, krtole.

Pored obrade zemlje i gajenja stoke Vinčanci su se bavili i ribolovom i lovom na divljač. Koristili su meso jelena, srndaća, divlje svinje, zeca, dabra, jazavca, zasigurno i ptica. Njihov jelovnik podrazumevao je i ribu, kornjače, školjke, puževe.

Pretpostavljamo da su od pića konzumirali voćne sokove, vodu sa medom, mleko, kompot, a moguće je da su spravljali i pivo. Namirnice kao što su med i so Vinčanci su pronalazili u prirodi koja je neolitskim zajednicama pružala brojne blagodeti – blagu i vlažnu klimu, bogate rečne tokove, raznovrstan biljni i životinjski svet.

Fotografija: Brooke Lark – Unsplash